Maestralan košarkaš, neiskazani baletan, talentovani teniser, hazarder i kockar, lider, kolekcionar zlata, boem, za sitne duše alkoholičar, nežan otac, iskren do bola, po ubeđenju levičar, drugar, kafanski laf, dobričina, lepo vaspitan.
Po rođenju Tuzlak, rođen 9. januara 1954, po poslednjoj adresi Sarajlija, doživeo je svetsku slavu. Sve to u jednom čoveku; Mirza Delibašić Kinđe. Pre 20 godina 8. decembra 2001. otišao je na put bez povratka, među anđele, gde mu je i mesto. Živeo je fatalno kratko, samo 47 leta.
Imao je srećno detinjstvo. Odrastao je u Tuzli, na raskrsnici ulica Petra Kočića i Đure Đakovića.
U petoj godina mati ga je odvela na balet. Bio je sam među dvadesetak devojčica i kratko se zadržao. Onda se “zapalio” za sport.
U osnovnoj školi počinje da trenira tenis i 1968. kao trinaestogodišnjak postaje šampion Bosne i Hercegovine. Tada sledi prva velika nepravda u životu.
Umesto njega na turnir u Čehoslovačku putuje, neki “guzonjin sin”. Poludeo je. Odlazi kući, uzima dva nova Slezingerova reketa i vraća ih u klub. Neće više da trenira.
Tih dana je u školi video oglas da KK Sloboda upisuje dečake uzrasta do 14 godina.
ZADAR 1972, PA BOSNA: Kadetsko prvenstvo Evrope. Jugoslavija postaje šampion u Zadru 1972. Jedan od najzaslužnijih za zlato – Mirza Delibašić.
Ranko Žeravica po svaku cenu želi da ga dovede u Partizan, gde je već bio tri meseca, ali Beograd mu se nije dopao.
Tih dana se Bosna plasirala u Prvu ligu i grupa entuzijasta započinje projekat stvaranja “Evropske Bosne”. Za ambiciozan plan potrebni su i talentovani igrači. U leto te godine “studenti” dovode Delibašića.
– Bez Bosne ne bih imao takvu karijeru. Bila je to moja najbolja odluka u životu. Sam bog mi je rekao da dođem u Sarajevo, uvek je bio iskren Kinđe, kako su ga zvali još od dečačkih dana.
Snovi o uspehu i slavi počinju da se ostvaruju. Debituje za reprezentaciju Jugoslavije. Na Evropskom prvenstvu u Beogradu 1975. osvaja zlato, a zatim, dve godine kasnije u Liježu, repriza.
U finalu protiv tadašnjeg SSSR-a njegov najbolji drug Moka Slavnić i Kićanović igraju čuvenu “odbojku”, uz koju su odrasle generacije klinaca, pošto je špica “Sportske subote” godinama počinjala tim snimkom.
JARANI I UBIJANJE: Odvratni rat ga dočekuje, a gde drugo nego u Sarajevu.
Nekadašnji saigrač iz Reala čuveni Vejn Brabender zove ga u Madrid, obećava mu zaposlenje u klubu, ali Mirzi nije ni u “peti” da prihvati poziv.
Nadao se da će ratno ludilo brzo prestati, smatrao je da ne mogu dojučerašnji jarani da se mrze i međusobno ubijaju.
Bilo je, nažalost, drugačije. Ni nakon rata nikada nije voleo da se seća i priča o tim vremenima. O ratu nikada nije želeo da priča. Ćutao je kao ateista na času veronauke.
Poslednji put je u Beogradu bio u proleće 1998. S najboljim drugarom Davorom Popovićem i “Indeksima” koji su imali koncert u Sava centru.
Najbolji prijatelji, umrli su iste godine i sahranjeni su, a kako drugačije, nego jedan pored drugoga. Legendarni pevač i košarkaš.
Imali smo svi mi 15, 25, 35 godina, nismo bili tako sedi kao sada, ali nas na pisanje teraju ljudi s kojima smo delili najlepše godine.
Kinđe je jedan od njih. Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i posle smrti; događa se da su i dalje živi po svojim rečima i delima, a najviše po dobroti svog srca.