Turritopsis Dohrnii, poznatija kao besmrtna meduza, može da živi večno – naučnici rade na tome da vide da li mogu da primene njena svojstva na ljude. Fontana mladosti postoji, a sićušna vrsta meduza može se naći kako pliva u njenim večnim vodama.
Pa, ne baš. Beskičmenjak sposoban za besmrtnost postoji, ali ne postiže beskonačan život preko svoje lokacije za plivanje, već preko svog jedinstvenog biološkog sastava.
Pronađen u vodama Sredozemnog mora i Japana, sićušni beskičmenjak po imenu Turritopsis dohrnii jedina je životinja za koju se zna da je biološki sposobna da se vrati nazad u seksualnu nezrelost nakon odrastanja. Pošto ne postoji ograničen broj puta kada se vraća u stanje gotovo bebe, može se smatrati da se proces ponavlja zauvek, čineći ga besmrtnim.
Ranije poznata kao Turritopsis nutricula, prvi put su naučnici otkrili ovu besmrtnu meduzu 1883. godine, kada su je pronašli kako pliva u toplim vodama Mediterana.
Proces postizanja besmrtnosti
Pa kako se onda živi zauvek?
Ako razmišljate o ovim stvorenjima kao o hiljadama godina starom entitetu, niste tehnički u pravu, ali niste ni sasvim pogrešili. Turritopsis dohrnii, kao i svaka druga vrsta meduza, počinje kao larva koja se razvila iz oplođenog jajeta da bi stvorila ono što je poznato kao planula.
Ove planule koje slobodno plivaju odlaze same od sebe, na kraju se talože na dnu okeana i stvaraju koloniju polipa, koji rastu naviše od morskog dna i formiraju cilindrični oblik. Od ovih polipa se formira meduza, koja se za nekoliko nedelja odvaja, nakon što dođe u zrelo doba.
Sada potpuno odrasla, veličine 4,5 mm – otprilike širine vašeg nokta na prstu. Odrasla meduza se prepoznaje po jarko crvenom stomaku, lako vidljivom kroz providno telo u obliku zvona obloženo sa 90 pipaka oko ivica.
Ovo malo biće možda ne izgleda kao nešto spektakularno, ali njegova jedinstvena veština preživljavanja omogućava mu da se prilagodi raznim pretnjama iz životne sredine, od fizičkih povreda do gladovanja.
Par besmrtnih meduza
Ian Gavan/Getty Images
Recimo da se Turritopsis suočava sa nedostatkom hrane. Prosečna meduza bi jednostavno umrla od gladi, ali ne i ova. Umesto toga, besmrtna meduza će pokušati da dobije „drugu šansu“ za život vraćajući se nazad u seksualnu nezrelost (postaje beba).
Na ćelijskom nivou, to znači da će besmrtna meduza efikasno reciklirati svoje postojeće ćelije da bi formirala novu sebe u procesu poznatom kao „transdiferencijacija“. Što se tiče fizičkog procesa, to znači da će meduza povući svoje pipke i smanjiti svoje telo, a zatim pasti na dno okeana. Odatle, meduza se povlači u seksualno nezrelu larvu i formira nove polipe sve dok ponovo ne dostigne odraslo doba.
Šta besmrtna meduza znači za nauku?
Pored svojih neverovatnih veština preživljavanja, Turritopsis dohrnii je takođe poznat po tome što se vozi na velikim teretnim brodovima kako bi stigao do novih voda daleko od kuće. Delimično zato što se ovi sitni autostoperi pojavljuju u toplim vodama širom sveta, ponovo su privukli pažnju naučne zajednice, ovog puta inspirišući one koji su fokusirani na istraživanje matičnih ćelija.
Transdiferencijacija je posebno uzbudljiva za istraživače jer joj nije potrebna matična ćelija da bi se formirao novi ćelijski igled. Pošto ćelije koje nisu matične, a nalaze se u svakoj meduzi, mogu postati praktično bilo koja druga vrsta ćelije kroz ovaj proces, naučnici i istraživači traže od ovog biološkog čuda tragove o tome kako da regenerišu oštećeno ljudsko tkivo za lečenje širokog spektra medicinskih oboljenja.
Jedna nedavna studija na miševima pokazala je uspeh u korišćenju manipulacije genima da bi se fibroblasti, vrsta arhitektonske ćelije u srcu, transdiferencirali u ćelije slične kardiomiocitima, suštinske snopove mišića koji omogućavaju srcu da radi svoj posao.
Dok istraživači još uvek imaju dug put da prevale da bi shvatili kako proces, koji postavlja „besmrtnost“ u „besmrtnu meduzu“, može da funkcioniše u korist ljudi, veliki pomaci su napravljeni korak po korak.